Da sve bude zanimljivije i tada su Hrvati u polufinalnom srazu igrali protiv Litve. Nažalost, poraženi su sa 90:80 i morali su se zadovoljiti utakmicom za brončanu medalju i to protiv domaćina Grčke.
Prethodno je Hrvatska u četvrtfinalu lako nadvisila Italiju 71:61. U toj utješnoj utakmici za brončano odličje, jer Hrvatska je tada pod vodstvom Aleksandra Petrovića imala sjajnu momčad, dosegnuto je postolje. Grci su pobijeđeni 73:68. S druge strane, u finalu je reprezentacija tadašnje Jugoslavije pobijedila Litvu.
Osvajanje brončane medalje u Hrvatskoj se tada doživljavalo kao neuspjeh. Novinari su pisali da je hrvatska reprezentacija bila zrela za zlato, bilo je i svakakvih nagađanja i kalkulacija, a fantaziralo se čak i o namjernom porazu po političkom nalogu protiv Litve u polufinalu, sve kako se ne bi igrala finalna utakmica protiv Jugoslavije.
Kako bilo, Hrvatska je imala sjajnu momčad, bili su tu; Kukoč, Rađa, Komazec, Perasović, Alanović, Mršić, Žurić, Gregov, Pejčinović, Ivica Marić te Stojko i Josip Vranković.
Bila je to posljednja medalje Hrvatske na europskim košarkaškim smotrama. Prigodom ceremonije proglašavanja pobjednika zbio se događaj koji je imao silne političke konotacije. Nakon što su podijeljene medalje košarkašima Litve i Hrvatske, neposredno prije dijeljenja medalja košarkašima Jugoslavije svi su Hrvati otišli s postolja prema svlačionicama.
Pokazivajući tako da ne žele slušati himnu države koja je agresor na njihovu zemlju. I danas traju rasprave je li se to trebalo učiniti ili ne.
