On je proveo vise od godinu dana pokusavajuci me uvjeriti da budem s njim. Dvije godine bili smo prijatelji i zblizili smo se. Kada je jedna od njegovih veza prekinuta, ja sam bila na faksu, a on mi je rekao da zeli biti sa mnom. On me volio i trebao me je.
Nisam imala decka prije, pa sam bila nestrpljiva za svoju romansu, ali sam bila neodlucna reci da, jer je on imao sklonost da se verbalno istresa. Zbog toga se poslije uvijek ispricavao. On je rekao da zeli biti sa mnom toliko da je to boljelo. Nakon mjeseci molbi ja sam na kraju rekla "da".
Uslijedila je uobicajena faza medenog mjeseca novog odnosa. Jos sam bila na faksu, a on je upravo zavrsavao koledz. Putovati smo onoliko koliko smo mogli kako bismo vidjeli jedno drugo, ali najvecim dijelom bio je to odnos na velikoj udaljenosti. Satima bismo razgovarali na telefon, poklanjao mi je pazljive darove i gledao bi me kao da sam mu najdragocjenija stvar na svijetu.
Nakon sto je diplomirao, on me slijedio na faks gdje smo proveli svaku mogucu sekundu zajedno. Odnosno, fizicki zajedno. Vecinu vremena on je bio zalijepljen na svoje racunalo. Nasi dani izvan ucionice postalli su za njega rutina igrajuci "World of Warcraft", dok sam ja igrala Solitaire na njegovom laptopu.
Ako sam se nasalila zbog igre, on bi se izvikao na mene. Ako sam pozeljela izaci van na veceru ili uciniti nesto spontano, nisam smjela ici. Morao je igrati i potrebna sam mu bila u sobi s njim jer je moja prisutnost bila "utjesna". Pokusavajuci biti poticajna djevojka, ostala sam.
Nisam prisustvovala aktivnostima u kampusu. Nisam razgovarala sa svojim prijateljima. Nakon sto sam mu rekla kako se osjecam kad on toliko igra, napio se i vikao na mene kako sam uzasna djevojka. Nisam ga uspjela urazumiti.
Nakon sto sam mu ponovno pokusala reci da se osjecam kao da sam ignorirana, proveo je noc bez obracanja paznje na moju prisutnost da bi mi pokazao kako to zapravo izgleda "pravo ignoriranje". Nikad se zbog toga kasnije nisam opet pozalila.
Umjesto toga, odlucila sam da s njim budem iskrena na internetu. Nakon sto sam napisala vrlo pazljiv e-mail iz svoje sobe o tome kako me je uplasio i kako sam se bojala da budem iskrena s njim, poslala sam mu taj e-mail. Nedugo nakon toga, zajednicki prijatelj me je nazvao da mi kaze da je moj decko poludio i uzeo "gutljaj" lijekova protiv bolova. Potpuno zaboravljajuci svoju odlucnost da budem jaka i cvrsta u obrani kako se osjecam, otrcala sam ga posjetiti.
Bocica s tabletama bila je gotovo prazna, a on je bio na svom krevetu. Rekao je da je mislio da imao srcani udar. Rekao je da je ljut na sebe jer me povrijedio. Krenula sam pozvati hitnu pomoc, ali me je on iznenada uvjerio da je u redu. Da ce biti bolje. Ponudila sam nazvati njegovu majku, a on je opet poludio, rekavsi mi da nije zapravo uzeo toliko mnogo tableta i da ce to proci. Govorio je o tome kako ga je boljelo ono sto sam mu napisala. On je rekao da sam ga mrzila i da mu nisam vjerovala.
Ocajnicki ga pokusavajuci smiriti, pocela sam se ispricavati. Povukla sam sve natrag i rekla da je moja krivnja zbog toga sto se osjecam tako kako se osjecam Malo po malo, on se poceo bolje osjecati.
Od tog trenutka, u bilo koje vrijeme kada sam stajala do njega, i ne bi se slagala s njim, ili bi se iskljucila, krenule bi njegove halucinacije i prijetnje. Nocu se poceo tresti i gubiti svijest. Kad bi se probudio, nije znao tko je. Ponekad bi govorio o sebi u trecem licu ili bi rekao da mali glasovi komuniciraju kroz njega.
Bilo kako bilo, rezultat je bio isti: Bila sam uzasna djevojka. Optuzena sam da ga ne volim, da nemam povjerenja u njega, pa cak i da ga varam. Jedini nacin da ga smirim i sprijecim da me ne drzi pritisnutom na krevet bio je taj da se duboko ispricam i kazem da vise nikada necu nista uciniti sto bi ga ponovno uzrujalo. On bi se opet onesvijestio i ne bi se sutradan sjecao sto se dogodilo noc prije.
Nije znao sto radi. Nije bilo namjerno. Dakle, ja ga ne mogu kriviti.
Tijekom dana, bilo je i drugih prijetnji, ali nikada nisu bile usmjerene na mene. On me nikada nije udario. Umjesto toga on bi lupao glavom o poplocan pod, udarao o zid, ili bi govorio da on ne zasluzuje zivjeti. Bojala sam se da ce uciniti nesto drasticno, tako da sam dala sve od sebe da se najbolje ponasam. On me je jos uvijek volio i nije mi prijetio da ce me povrijediti. Dakle, to nije bilo zlostavljanje.
Postupno, moji prijatelji poceli su primjecivati da nesto nije u redu, ali nikad nisu znali koliko je zapravo lose. S deckom koji je sada provjeravao moje tekstualne poruke i lebdio iznad mene kad sam bila s prijateljima, nisam mogla uistinu ni s kim razgovarati.
Na kraju sam pocela sumnjati da me vara, pa sam se cak i nadala tome kako bi ga mogla uhvatiti. Do diplome faksa znala sam da ne zelim biti s njim. Bila sam sigurna da je vidio nekoga, a ja vise nisam bila sretna. Ali on me je volio i osjecala sam da je potreban opipljiviji razlog da ga napustim, osim predosjecaja i nesrece.
Zapravo sam htjela da me udari. To bi preslo granicu i dalo mi razlog da je tad potrebno da prekinem s njim. Skoro sam uspjela prekinuti s njim vecer prije moje diplome, kada je proveo vrijeme do 2 sata ujutro s nekom drugom djevojkom. Ali ja nisam zeljela pokvariti taj dogadaj i da se moja obitelj pita zasto on nije tamo. Tako smo ostali zajedno.
Jednom kad sam shvatila da moram prekinuti s njim, trebala sam pronaci nacin i kako to uciniti. Nisam mogla samo reci da je gotovo. On to ne bi priihvatio. On bi me slijedio. On bi se ozlijedio. Osim toga bilo je tu i malo trunke nade da ce postati covjek za koji znam da bi mogao biti.
Trajalo je neko vrijeme prije nego sto sam shvatila da sam voljela potencijal koji bi on mogao biti, a ne tko je zapravo on.
Izmedu mene koja se vracala kuci i njega koji je jos zavrsavao koledz, ponovno je nastala udaljenost. Vidala sam vise mojih prijatelja i obitelji, a manje njega. Nakon mjeseci dobrih i losih dana, vise zastrasujucih epizoda prijetnji kojih se on nikada nije sjecao, napokon sam skupila hrabrosti da prekinem s njim preko telefona. Rekao mi je da sam kukavica i da se predajem, ali na kraju me je pustio.
Sest mjeseci kasnije, naletjeli smo jedno na drugo. Zelio me je natrag i priliku da me tretira na nacin na koji zasluzujem. Nazalost, ja sam jos uvijek vidjela potencijal u njemu da bude dobra osoba i pristala sam na drugu priliku. To je trajalo tri dana. To je sve sto je trebalo prije nego sam vidjela da se vracaju stare navike.
Kad smo prekinuli drugi put, on je rekao da ce se ubiti. Imala sam vremena do ponoci te veceri da mu kazem zbogom. Devastirana, nazvala sam njegovu majku i razgovarala s prijateljicom koja je prosla kroz jednu nasilnu vezu prije i koja me sprijecavala da mu se vratim. Tijekom tih razgovora dogodilo se da sam prvi put pocela shvacati da je to zlostavljanje.
Nista se nije dogodilo, naravno. Prezivio je, jos uvijek zivi, i vise nije dio mog zivota. No, sjecanje na njega naslonjeno je na mene, pritisce me na krevet svaki put kad sam ga uznemirila, slusam bolne stvari koje je izrekao i strah koji bi mogao doci po mene u bilo koje vrijeme da me progoni. Postupno sam se pocela otvarati ljudima o onome sto sam prosla. Nisu imali pojma. Oni ga nisu voljeli, ali nikada nisu nista rekli jer sam se cinila sretnom. Oni nisu htjeli da budi oni koji ce nas razvojiti.
Proslo je vise od sest godina od kako je nas odnos zavrsio, a ja sam uspjela pojasniti sebi ono sto se dogodilo, medutim jos uvijek je tesko oprostiti sebi. Bilo je toliko upozorenja. Toliko mogucnosti za nesto reci. Da se izade. Da se dobije pomoc.
Umjesto toga riskirala sam jer sam mislila da je to ono sto cine parovi. Ostali su zajedno kad su stvari postale grube i radili su da ih svladaju.
Morala sam ponovo nauciti tko sam. Tri posljednje godine provela sam popustiljivo i tiho. Bojala sam se da raspravljam, zauzmem se za sebe, ili cak da budem nasamo s muskarcem.
S vremenom sam postupno postala bolja verzija sebe. Ne mogu se vratiti natrag sebi koja sam bila prije te veze. Previse toga se dogodilo. Umjesto toga postala sam jaca, mudrija i odlucnija da zivim zivot koji sam htjela. Zelim biti glas, a ne zrtva.
