Sportski.net

Odluka Međunarodnog olimpijskog odbora da sve medalje sportaša iz bivše Jugoslavije pripiše Srbiji je i nelogična i skandalozna, te će kod mnogih hrvatskih sportaša izazvati ogorčenje i bijes. Sportski.net donosi vam u nastavcima priču o 'ukradenim' hrvatskim medaljama i istinskim divovima našeg sporta. Da ih ne zaboravimo.

Za vrijeme Olimpijskih igara, podsjetit ćemo se medalja Hrvata, koje će, nažalost, biti pripisane Srbiji, jer se MOO ne želi baviti pitanjem sukcesije. Još jedno ime u nizu zacijelo jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Olimpijskih igara, a priredila ga je Đurđica Bjedov, plivačica koja je nastupila na olimpijskim utrkama u Meksiku 1968. godine i na sveopće iznenađenje osvojila dvije medalje.

Na 100 metara prsno postavila je olimpijski rekord i osvojila zlatnu medalju. Na 200 metara prsno osvojila je srebro, a da praktički mjesec dana prije Igara u Meksiku nije uopće bila kandidat za nastup na Olimpijskim igrama.



Priča ide ovako: Mirjana Šegrt bila je jedini kandidat za nastup u jugoslavenskoj plivačkoj reprezentaciji, no neki su djelatnici Jugoslavenskog olimpijskog odbora iz plivačkog sporta silno htjeli vidjeti Meksiko i na brzinu su formirali plivačku štafetu u kojoj su osim Đurđice Bjedov uvršteni još Ana Boban, Zdenka Gašpar, uz prethodno sigurno Mirjanu Šegrt.



Odlučeno je, k tome, da Bjedov nastupi i u pojedinačnim utrkama. Đurđica je bila apsolutni autsajder u tim utrkama, a opet doplivala je u prvoj utrci prva, u drugoj druga. Plivački svijet je ostao šokiran, baš kao u tim trenucima i Đurđica.



"Morate znati da je disciplina na 100 metara prsno bila nova olimpijska disciplina, a najveće favoritkinje bile su Galina Prozumenščikova iz Rusije i Sharon Wichman iz SAD. Ja sam u finale ušla s petim vremenom i plivala sam u drugoj stazi. Jedino čega se sjećam bilo je onih pola sata prije utrke. Kakva nervoza, srce ti tuče kao ludo. Trema i to prava. No, tada sam shvatila, i moje suparnice osjećaju isti strah. Nemaju prednost o kojoj se govorilo".



Sve ostalo je povijest, u toj disciplini Bjedov je u finalnoj utrci isplivala utrku života, s olimpijskom rekordom.

"Meni je čuveni sportski komentator Mladen Delić s novinarskog mjesta pokazivao da sam prva, ja nisam vjerovala i uperila sam prst u samu sebe, od tuda i ta moja iznenađujuća gestikulacija u stilu - Nemoguće da sam to ja! Bile su to uistinu prevelike emocije i prebrzo se sve to događalo, Previše toga u dvije sekunde. Predivno je što je kamera u tom momentu išla prema meni i to zabilježila. To ostaje kao jedna lijepa ljudska gesta da se ne zaboravi, da u jednom velikom trenutku uspjeha čovjek ostaje čovjekom",danas priča Đurđica Bjedov koja živi u Švicarskoj, ali često navraća u Split.



O sjećanjima na te trenutke Bjedov ističe:

"Kako vrijeme više prolazi, tako vidim da uopće nisam slučajno trijumfirala. Premda sam i ja mislila ponekad da je to bilo slučajno. U tom trenutku sam jednostavno bila najjača. Nisam smatrala da one što imaju više ili bolje i sjajnije, mogu bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša. Vjerojatno je to bilo jače od svega onoga što su one imale, i u tom momentu, to je presudilo. Vjerujte mi, ja se same utrke uopće ne sjećam".



Split je Đurđici Bjedov priredio veličanstven doček, na rivi i po okolnim ulicama čekalo ju je sto tisuća ljudi. Olimpijska pobjednica stigla je u svoj rodni grad s golemim, meksičkim sombrerom na glavi. Sama Đurđica kasnije je govorila kako joj je svašta u Splitu bilo obećavano, a baš ništa ispunjeno.

Naposljetku se preselila u Švicarsku. Majka četvero djece otvorila je plivačku školu, a kćerka Anamarija bila je silan talent. Nakon što se hrvatski plivači nisu uspjeli uvrstiti u konkurenciju Olimpijskih igara 1992. Godine u Barceloni Anamarija je napustila plivačku karijeru, na veliku žalost majke Đurđice.