Sportski.net

Dok ovih dana uživamo u sjajnim nastupima rukometaša u vremeplovu se prisjećamo olimpijskog rukometnog turnira prije 40 godina, na Igrama u Munchenu. I taj dio globalne sportske povijesti zlatnim slovima je upisan i u hrvatsku sportsku povijest.

Naime, u tadašnjoj rukometnoj reprezentaciji Jugoslavije koja je osvojila olimpijsko zlato – pola momčadi sačinjavali su hrvatski rukometaši, kao i sam izbornik Vlado Štencl. I te se medalje pripisuju nerauzmnom i nelogičnom odlukom Međunarodnog olimpijskog odobra (MOO) – Srbiji.

Rukomet se na Igrama u Münchenu 1972. godine pojavio po prvi put. Odmah po početku turnira Štenclovi rukometaši pokazali su silnu nadarenost, tri uvjerljive pobjede protiv Mađarske, Japana i SAD-a donijele su Jugoslaviji prvo mjesto u skupini. U nastavku natjecanja, u četvrtfinalnoj skupini stradali su Rumunjska i Zapadna Njemačka. Osvojeno prvo mjesto značilo je i finale, a u finalu je Jugoslaviju očekivala Čehoslovačka koja je također na cijelom olimpijskom turniru bila neporažena. Nenadmašnom partijom svladana je i Čehoslovačka 21:16.

Olimpijski turnir je osvojen bez poraza, bez neodlučenog ishoda, sa šest čistih pobjeda. Nešto slično ostvarila je i reprezentacija Hrvatske na olimpijskom turniru u Ateni 2004. Godine – osam utakmica, osam pobjeda i zlatna medalja.



Za tadašnju reprezentacju Jugoslavije igrali su pod vodstvom Vlade Štencla sljedeći igrači: Zoran Živković, Abaz Arslanagić, Miroslav Pribanić, Petar Fajfrić, Milorad Karalić, Đoko Lavrnić, Slobodan Mišković, Hrvoje Horvat, Branislav Pokrajac, Zdravko Miljak, Milan Lazarević, Nebojša Popović, Zdenko Zorko i Albin Vidović.

Danas, u hrvatskom klubu olimpijaca kao osvajači medalja za Hrvatsku navode se – Hrvoje Horvat, Zdravko Miljak, Miroslav Pribanić, Albin Vidović i Zdenko Zorko.

Trener te momčadi Vlado Štencl o ovome spektakularnom trijumfu voli govoriti:

"Volim razmišljati o tom trijumfu. Kada o tome mislim sjetim se da niti jedna momčad dotad nije tako naporno i dugo trenirali kao što smo mi to činili prije Igara u Munchenu. Morate znati da je to bilo vrijeme kada su momčadi iz komunističkih zemalja trenirale danonoćno kako bi reklamirale svoje komunističke državne aparate. Ipak, najveća vrijednost te momčadi bile su velike, sjajne ljudske osobnosti mojih igrača, imali su oni i nadarene trenere, a rad im nije bio stran, već poželjan. Mi smo tamo u Münchenu doslovce bili superiorni u svim elementima ovoga sporta. Pokazalo se tada da je na prostorima bivše Jugoslavije rukomet zaživio kao popularan i jak sport. Što se vidi i danas. Mnogi od tih igrača iz Munchena i danas su treneri, poput Pokrajca, Živkovića, Horvata, Arslanagića, Milkovića..."



Inovacija te reprezentacije Jugoslavije je bila – obrana. Gotovo savršena.

"Mi smo učili cijeli svijet kako se treba igrati obrana. Mi smo praktički izmislili 6-0 obranu, s pokretnim igračima u sredini. Bili smo sjajni i u presingu, a protunapad nam je bio strašno oružje", govori Vlado Štencl.

Nakon osvajanja olimpijskog zlata Štencl je otišao u Njemačku s kojom je osvojio svjetsko prvenstvo 1978. Godine. Radio je i u brojnim njemačkim klubovima i smatra se pravim rukometnom avangardom.

Hrvoje Horvat smatrao se u to vrijeme najboljim rukometašom svijeta. O uspjehu u Munchenu veli:

"Bio sam i europski i olimpijski prvak. Kao olimpijski prvaci trijumfirali smo toliko lagano, da sad moram reći da je teže bilo postati europskim klupskim prvakom s bjelovarskim Partizanom. A postali smo to – iste godine. No, to znači da smo na Igrama bili toliko bolji od drugih da smo ih pobjeđivali baš lagano. Bila je to neviđena rukometna generacija."

Kako su tada živjeli rukometaši Horvat je često govorio:

"Bili smo siromašni, imali smo jedva za pojačaniju prehranu. Nije to bilo kao danas, europski prvaci i olimpijski prvaci za karijere nisu zaradili gotovo ništa. Opet, ti uspjesi u strahovitoj konkurenciji nagrada su za cijeli život."