Po tko zna koji put opet će jadni, sve napaćeniji i sve siromašniji Splićani pokriti trošak nesposobnih šminkera, koji su maskirani u skupocjena odijela neko vrijeme radi vlastite promocije sjedili u poljudskim foteljama, tu i tamo se porječkali sa Zdravkom Mamićem nakon derbija, prodali i kupili pokojeg igrača, a onda netragom nestali čim je poštar dostavio prvu kuvertu iz porezne uprave.
"Ne razumijem, što bi se dogodilo da Hajduk ode u stečaj? Ideja i klub kao institucija će preživjeti", kaže novinar iz Osijeka.
"Hm, teško je to objasniti. Split možda i može bankrotirati, ali Hajduk ne smije u stečaj. To je u Splitu oduvijek bilo tako", odgovara mu splitski kolega.
"Ma znam, ali tih 30 milijuna kuna nije za Hajduk, nego za njihove ogromne plaće, zato i ne razumijem navijače u Splitu. Ja ozbiljno ne razumijem bilo koji svjetonazor koji stavlja iracionalno ispred racionalnog boljitka. Osnuješ novi Hajduk, svi znamo da je to taj isti, da je to tradicija hajdučka, samo makneš bandu koja ga je upropastila, a ovo što je upisano koji je klub osvojio što... who gives a fuck?"
"Da, pričaš zdravorazumski, no ako čovjeku oduzmeš identitet, oduzeo si mu sve."
"Identitet, kakav identitet?", pitao se prvi i nikako nije uspio shvatiti o čemu njegov kolega Splićanin govori.
Da, mnogi to nikad i neće moći shvatiti.
"Jesi li ti vjernik?", pita časna sestra mladića na ulici.
"Ne, ja sam ateist", odgovora ovaj.
"A zašto onda svaki put kad trebaš pomoć izustiš ime Božje?"
"Da su mi od malih nogu govorili, pumpali uši i mozak s izrekom 'pomozi mi Mate, Jure ili Stipe', ja Boga nikad ne bih spomenuo."
Isto je tako u Splitu s Hajdukom!
Jedino ovako možeš shvatit
Ponosni mu je otac odmah po njegovom rođenju nakon prve čašice navukao minijaturnu bijelu majicu. U predjelu srca krasio ju je nekakav grb kojeg je otac cijelog života ljubio češće i osjećajnije nego li njegovu majku. Nakon dvije godine kada još nije dobro ni prohodao, našao se u velikoj neobičnoj Školjki. Zbunjeno je promatrao grlate momke koji stvaraju veliku buku i to svaki put kad je na velikoj travnatoj površini u koju je buljio, ispred čovjeka u rukavicama naišao mladić u bijelom. Ništa mu nije bilo jasno!
Već koju godinu poslije našao se na istom mjestu, saznao je da se to zove stadion, no i dalje nije razumio zašto svi ti mladići na onoj istoj travnatoj podlozi trče za samo jednom loptom? Pa on bi im svima dao po jednu! Ovako se samo svađaju i tuku, dok ljudi oko njega ponovno stvaraju groznu buku! Valjda je to normalno, ali njemu i dalje nije jasno.
"Hajduk! Hajduk se zove, to je naš najveći ponos", govorio mu je otac kad je prvi put pokušao shvatiti gdje ga to i zašto vodi svaku nedjelju. Još nije krenuo ni u školu, a neki su njegovi vršnjaci u vrtiću izgovarali imena i prezimena koja su mu zvučala jako poznato. Ah da, znao ih je čuti na onom stadionu. Prodorni glas muškarca koji je izlazio iz velikog crnog zvučnika izgovarao ih je svaki put kad bi se ona jedna lopta za kojom svi trče zakoprcala u mreži. A i otac ih je često spominjao kad bi razgovarao sa susjedom.
Napokon je shvatio! Kad bijeli igrač ubaci loptu unutar onog bijelog željeznog okvira, zatrest će se mreža. To se zove gol i to je poanta cijele igre koju gleda s ocem posljednjih sedam godina. Međutim, to se dogodi tek nekoliko puta, nekad nijednom, kao danas... Evo ga, bijeli je sam ispred onog u rukavicama... gol, gol, gol... Skočio je, kao da ga je nešto ponijelo! Mladić koji je dao gol pogledao je put njega i dignuo obje ruke u zrak. Osjetio je neobičnu energiju u sebi, bio je sretan, a da nije znao zašto. Nasmiješeni otac potapšao ga je po ramenu, stisnuo je šaku, a zatim ga poljubio u čelo.
Nedjelja je! Hajduk igra na Poljudu protiv najvećeg rivala iz Zagreba. Otac mu je još prije par dana rekao kako se veseli što će njegov desetogodišnji sin po prvi put otići na veliki derbi. Gutao je očeve priče iz djetinjstva i baš se veselio što će napokon doživjeti pravi smisao nogometa. Bilo je nevjerojatno, nešto takvo nikad nije doživio. Hajduk je pobijedio, a njegov idol, igrač s brojem 9, po kome je i dobio nadimak od svog profesora tjelesnog odgoja, zabio je odlučujući gol nekoliko minuta prije kraja utakmice. Prepričavalo se nekoliko dana.
Hajduk živi vječno?
Bilo mu je teško kada je ocu rekao da neće s njim na Poljud. "Pa naravno, i ja san s 15 godina na Hajduka iša s ekipom", odgovorio je otac sa smiješkom na licu dok su se rastajali ispred stadiona. On je išao na sjever, otac je krenuo put zapada. Bijeli nisu igrali baš dobro, završilo je bez golova. Uslijedili su produžeci, a na kraju i jedanaesterci. Poludio je kada je igrač koji je masno plaćen na početku sezone promašio odlučujući penal zbog kojeg je Hajduk ispao iz Kupa. Bio je žalostan, a iste je večeri doživio novi šok. Djevojka u koju je bio ludo zaljubljen odlučila ga je ostaviti u trenutku kada je shvatila da on te večeri neće doći na dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme. Na Poljudu se te večeri utakmica ipak malko odužila. "Cure dolaze i odlaze, Hajduk živi vječno", zaključio je u sebi.
Tužan je, srce ga boli! Otkad zna za sebe Hajduk nikad nije bio gori. Kao zreli dvadesetogodišnjak sa sjetom se prisjeća vremena kada je na Poljudu stanovala Liga prvaka. Iz Hajduka javljaju kako novaca nema, nade za bolje sutra također, a ovi koji igraju danas nisu sposobni parirati ni amaterima iz Sjeverne Irske. U što se to pretvorio ponos Grada? Jedini spas svi vide u pretvorbi kluba i stanovitom vlasniku lanaca trgovina. Hajduk pada u njihove ruke, a najveća Ljubav je ipak spašena. "Već sutra će bit bolje", uvjeren je!
Hajduk je trenutno u gubitku 89 milijuna kuna, treba mu kredit za koji će jamac biti Grad. Cijeli Split zna kako klub kredit nikada neće vratiti i kako će na kraju sve pasti na leđa građana. On je također svjestan te situacije, ali povijest njegovog najvećeg životnog druga, ljubavi koju mu je usadio otac, sve ono za što je istinski živio, rasprsnut će kao mjehur od sapunice. Hajduk će postati tek lokalni niželigaš kojeg će svi zaboraviti. "Pa ima li smisla živit bez njega", pita se sada već zreli muškarac dok čita poziv Torcide na javni prosvjed ispred Banovine u ponedjeljak u 8 sati. "Ma,'ko ga jebe, sve za Hajduka", reče sljedeće jutro, uzme šal u ruke i krene put Zapadne obale. Vremena ima na pretek. Posao ionako nema već pet godina.
