Nevjerojatna priča: Svjetski doprvak 'ukrao' talentiranog Hrvata

Mislav Rosandić odličan je hokejaš. Ima tek 17 godina, a već igra za seniore u slovačkoj Extraligi.

1.3.2013.
8:46
VOYO logo

Ukoliko s hokejom niste na 'ti', Slovačka je svjetski doprvak, a Hrvatska, nažalost, samo autsajder. Hokej je slovački sportski ponos, a mladi Hrvat njihov ponajbolji igrač u reprezentaciji do 18 godina. Želja za napretkom u karijeri ga je lansirala u neslućene visine, Mislav je prvi stranac koji je zaigrao za slovačku reprezentaciju. Ovo je priča o 17-godišnjem Zagrepčaninu. Pa krenimo redom...

Mislave, kako si završio na ledu, kako si krenuo u hokej? Već s tri godine sam počeo trenirati u KHL Mladost. Zapravo, otkako pamtim i znam za sebe, znam da želim postati hokejaš. Samo me to u životu zanimalo. Tata mi je bio hokejaš, pa sam tako i ja krenuo. Jednom su me odveli i na gimnastiku, sjećam se da je trening bio pokraj Hrvatskog narodnog kazališta, ali mami sam odmah rekao da me to ne zanima i da želim igrati hokej.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tako mali, a već si bio siguran? Pa već nekoliko godina kasnije išao sam dvaput dnevno na treninge. Nekima od nas u klubu Mladost to je bio hobi, a ja sam bio lud za hokejom. Ujutro na trening, popodne u školu i još bih nakon škole natjerao tatu da me u 10 navečer vodi na Šalatu kako bih dodatno trenirao.

Kad se u priči pojavila Slovačka? Prvo sam od neke desete godine nekoliko ljeta zaredom išao na ljetni kamp u Slovačku. Na nekoliko tjedana, tata bi me pratio i jednog dana me trener HK Dubnica pitao bih li želio ostati, da bi to bilo dobro za mene. Bacili su tati bubu u uho, malo smo razmišljali i odlučili probati. Našli smo školu, a zajedno sa mnom su otišla još dva hokejaša iz Hrvatske – Mate Tomljenović i Luka Marković. Krenuo sam u osmi razred, nas trojica smo živjeli u jednom stanu, a s nama bi svaki tjedan bio jedan od roditelja. Tako su se rotirali i pazili na nas.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je to izgledalo hokejaški? Odlično, s 15 godina igrao sam za momčad do 18 godina i odmah smo postali prvaci Slovačke. Druge godine sam igrao još i bolje, a za to je jako zaslužan trener Miroslav Nemček. Nastupali smo na završnici prvenstva i tad su me pitali bih li uzeo njihovo državljanstvo i nastupao za Slovačku.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što ti je prvo prošlo kroz glavu? Bilo mi je čudno, pa mi smo njima hokejaška egzotika. Oni Hrvatsku gledaju kroz more i godišnji odmor, a ne kroz hokej. Ja želim uspjeti u hokeju, jednog dana igrati u NHL-u i to mi se činilo kao dobra prilika. Roditelji su se složili, bili su mi podrška i dobio sam državljanstvo. Inače trebate osam godina boraviti u zemlji da dobijete njihovo državljanstvo, ali meni su ga dali nakon tri.

No, to znači da ne možeš više igrati za Hrvatsku? To ne znači da sam ja manji Hrvat, ali svatko ima svoj put. Ja sam s 13 godina otišao u Slovačku kako bih napredovao u karijeri.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što su ti rekli suigrači u Slovačkoj? Kakvi su komentari iz Hrvatske? Jesi li imao nekih loših iskustava? Ma ne, svi su bili sretni. I svi moji prijatelji hokejaši iz Hrvatske isto tako. Svi su mi rekli da bi vjerojatno i oni tako odabrali da im se pružila prilika. Nije bilo ništa loše, ali sam pročitao na jednom forumu da su me nazivali četnikom i da sam izdajica, da više nisam Hrvat. Totalno ludo, a meni je tata pola rata proveo na frontu, ja jedva čekam kad imam malo slobodnog vremena da se vratim doma u Zagreb, doma mi je i cura koju puno pozdravljam...

Znaš li slovačku himnu? Naučio sam je, ali imaju samo dvije-tri kitice. No, oni je ne pjevaju u reprezentaciji. Bilo mi je to skroz čudno kad sam debitirao za Slovačku, pa sam im rekao da kakva je to reprezentacija koja ne pjeva himnu, ha, ha, ha. Uskoro je Svjetsko prvenstvo do 18 godina u Rusiji, pa valjda će se popraviti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je bilo debitirati za Slovačku? Igrao sam na turniru u Bjelorusiji i bila je to jedna totalno drugačija razina hokeja, malo sam se i bojao. Drugi turnir je bio u Švicarskoj, zabio sam i prvi gol. Izbornik mi vjeruje, igram u 1. bekovskom paru. Baš mi je krenulo. Promijenio sam klub ove sezone, igram za Bansku Bystricu. Debitirao sam i za seniore u Extraligi, a igrao i neke utakmice za reprezentaciju do 20 godina...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Gdje se vidiš za koju godinu? Gdje ti je kraj? Agent mi je rekao da ako dobro odigram na SP-u u Rusiji, da će mi se otvoriti put u Sjevernu Ameriku, da bih mogao tamo igrati kao junior koju sezonu ili možda odmah na NHL Draft. Znam neke igrače koji su otišli iz Slovačke u Kanadu i mogu igrati na toj razini. Samo trebam još jako puno raditi i razvijati se.

Tko ti je uzor u hokeju? Pa... Sidney Crosby je isto ljevak, iste smo visine, nekako gledam njegove poteze i želim odigrati kao on, ali moj uzor je Dražen Petrović.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako to, Dražen je poginuo prije nego što si se rodio? Pogledao sam i pročitao sve o njemu. On mi je idol, sve... On je napornim radom sve postigao u životu, došao do NBA lige.

U Medveščaku baš i nema previše domaćih igrača, svi naši najbolji igrači još uvijek bruse talent u inozemstvu. Od Borne Rendulića u Finskoj, do tebe i Luke Markovića u Slovačkoj. Hrvatska ima talentirane igrače i u austrijskim, češkim klubovima...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zašto su svi u inozemstvu? Vani su naravno bolji uvjeti i konkurencija. No, nisu samo uvjeti krivi, tu svi kukaju da nema termina i ledenih dvorana, a ja sam s deset godina mogao dvaput dnevno stići na trening. I tada kao klinci nismo bili ništa lošiji od Slovaka, samo moraš biti lud za sportom, znati što želiš u životu i dati sve što možeš da bi uspio.

Pratiš li Medveščak? Naravno, Ebel je dobra liga, kvalitetna, puna Kanađana i Amerikanaca. Žao mi je što moji prijatelji poput Blagusa i Tomljenovića ne igraju više, svi su oni dobri dečki i hokejaši.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možda za koju godinu i zaigraš za Medvjede? Nikad se ne zna, ali trenutno to nemam u planu. Kako sad gledam, to bi bio korak unatrag u karijeri.

Toma
Gledaj od 29.travnja
VOYO logo